Hvata me panika. Čitanje novina i vijesti ne mogu izbjeći i svaki se put upetljam u ono što sam si već stotine puta obećala da više neću raditi: čitanje komentara. A panika me hvata kad vidim reakcije i stavove na određene teme.
Iako volim živjeti u anonimnosti i ne dijelim naokolo svoje mišljenje osim ako me netko ne pita, osjećam da je došlo vrijeme da ipak nešto kažem na određene teme.
Na pisanje me ponukao članak na stranicama Večernjeg lista, točnije komentari na isti. Radi se o članku o argentinskoj dogi koja je ugrizla dječaka i ocu koji je dotičnu dogu upucao.
Nevjerojatno je kakve sam sve riječi pročitala od komentatora ovog članka. Za smrznuti se. Radi nekoliko slučajeva u crnoj kronici počinje hajka na sve pse i vlasnike pasa. To je suludo!
Svima koji pljuju po životinjama i držanju životinja – jeste li vi normalni?! Bez životinja za čovjeka nema života.
Vlasnicima koji se ponašaju svakako osim odgovorno – sami ste si krivi za ovakve reakcije okoline!
Da pojasnimo neke stvari.
Da, ja sam vlasnica pasa. Ali to ne znači da mi manjka zdravog razuma.
Dovlačenjem napuštenih pasa doma počela sam se, na veliko „veselje“ roditelja, baviti čim sam krenula u školu. Uobičajena procedura pri otvaranju ulaznih vrata bila je: odškrinuti vrata tek toliko da se provuku glava i ramena, pogledati sjedi li kraj mene što četveronožno, baciti pogled niz i uz stepenice do polukatova i, ako je zrak čist, propustiti me da prođem. Ako zrak nije bio čist, onda jedan korak više: „Opet?! Pa otkud?! Pa što tebi pada na pamet?! Jesi li ti normalna?! Kud ćemo s njim?!“ I nakon toga opet propuštanje u stan. Svih koji su pokunjeno čekali na pragu. Ili polukatu.
U toj dugoj psećoj karijeri NITI JEDAN od pasa koji su bili kod mene NIKAD nije ni zarežao na nekoga (osim na mene, kh kh) a kamoli nekoga ugrizao. Gradom smo se, tj. i danas se vodimo na lajni, ne idemo u parkove među djecu, uredno skupljamo iza sebe i ne tučemo se. (Odgojem se bavila yours trully.)
Svaki put kad prolazimo kraj djece, more mama dovodi svoja mala zlata da podragaju psa. Ne svakog jer kad ne znam kako se nađeni pas ponaša prema djeci, to i kažem i zamolim da mu ne prilaze. Ne daju mame u mom kvartu blizu svim psima; dapače, rijetko kojem osim mojima.
A opet, svako malo našao se pokoji striček ili pokoja tetkica koji su nam pas-mater za račun svih onih koji se ne ponašaju adekvatno. I, vjerujte, dosta mi je toga.
Danas više nisam mala i već dugo nitko ne dira. Jer se ne dam. Jer svi u kvartu vide kako držim svoje pse. I tekuće (one koji čekaju udomljenje pa samo prođu kroz kuću) i stajaće (moje vlastite). Jer ti isti susjedi ušutkaju svakog novog tko počne prigovarati i prije nego što nas je pošteno pogledao. Jer argumenata za prigovore na račun mog držanja pasa nema.
Nakon toliko godina bavljenja psima očito je da nisam samo sretnica, nego da znam što radim. Jer ako u dvadeset godina niti jedan pas koji je bio kod mene nije napravio problem, onda je to više od puke sreće. Tim više kad se sjetim kakvih sam istraumatiziranih i zlostavljanih pasa dovela kući.
Često me pitaju ljudi zašto skupljam lutalice i zašto su mi životinje toliko bitne. Nekoliko je razloga.
Ono što ljudi nikako neće shvatiti jest da čovjek ne može živjeti izoliran od prirode. Flora i fauna bitne su za postojanje svijeta. Svi znamo što se događa kad je ravnoteža narušena. Priroda je naša realnost i zato ne smije biti fuj. U redu, ima stvari koje funkcioniraju na principu ili-ili, kao recimo štakori. Ali to ne možemo i ne smijemo proširiti na cijeli životinjski svijet. Mi nismo iznad prirode. Nikad nećemo biti. To nije moja izmišljotina: prosurfajte webom i pogledajte što struka kaže.
U korijenu riječi životinja stoji život. Čini se da to nitko ne primjećuje.
Ne prihvaćam izjave tipa „Psi nisu za grad“. Ni ljudi nisu za grad, kad bolje razmislite. Srećom po čovjeka, postoje vrste životinja koje su vrlo prilagodljive životu u gradu. Psi su općenito životinje koje su stvorene za društvo čovjeku. Svako naselje ima pse jer psi idu ljudima. Kako se ovi god ponašali prema njima.
Pas je najempatičnija životinja, životinja koja se ne čini potpuna ako nema svog čovjeka. Nažalost. Jer dobro je rekao Edward Abbey: „Kada je čovjeku njegov pas najbolji prijatelj, tada taj pas ima ozbiljan problem.“
Zahvaljujući psima, mačkama, papigama i inima mi dobivamo šansu da ostanemo u kontaktu s prirodom od koje smo se potpuno otuđili. Ljubimci su ti koji omogućavaju socijalizaciju i rehabilitaciju i djece i odraslih te često prva stepenica uspješnog svladavanja velike zadaće koja se zove ODGOVORNOST. Osim toga, njihova neiskvarenost i iskrenost pravi su lijek za stres.
U ovoj našoj konstrukciji koja se zove civilizacija psi se ne snalaze. Oni su iste razine kao i djeca: da bi mogli preživjeti, potrebno je priučiti ih svim tim stranim stvarima. Psi toliko žele pripadati nekome, voljeti nekoga i ima nešto u tom pogledu što mi ne da dalje. Ali to sam ja.
Činjenica je da niti jedno živo biće nije prijateljskije nastrojeno prema čovjeku. Niti jedno.
Imati psa zahtijeva od osobe puno toga. Živjela osoba u gradu ili na selu, stanovala u kući ili u stanu, posla oko psa uvijek ima.
Zaboravite na nabavljanje psa ako niste spremni na žrtve koje s njim dolaze u paketu. Imati psa znači posvetiti mu barem dva sata dnevno. Redovne šetnje, četkanja, cijepljenja, kvalitetna, socijalizacija i odgoj – to je samo dio. Kamo ćete sa životinjom u doba godišnjih odmora? Hotel, čuvanje kod prijatelja ili vođenje sa sobom?
Pas je član obitelji. To ne znači da treba jesti s vama za stolom, spavati s vama u krevetu, nositi nekakva odjelca i sl. I bez toga on ima svoje mjesto i status. Zato morate pokazati odgovarajuću brigu.
Prva i osnovna stvar u kojoj se maksimalno griješi jest izbor pasmine. Shvaćam ljubav prema pasmini, ali u 44 kvadrata ne može živjeti troje ljudi i bernardinac. Nije fer. Ni prema kome.
Isto tako, ne znate li kako se radi sa psima, ne možete uzeti dobermana. Tj. možete. A rezultate onda čitamo na stranicama crne kronike.
Poseban problem su teški kompleksaši koji svoje frustracije liječe izborom pasmine kojom se teže upravlja. Ima ih na svakom koraku. I prije nego se snađete, ispada da se svakog velikog psa treba bojati.
U krivim rukama pas može postati oružje. Isto kao i vilica, vaza, bejzbol palici, auto. Ali ne zaboravite: neće vas ubiti pištolj – ubit će vas osoba koja ga drži. Neće vas ubiti auto – ubit će vas osoba koja ga vozi. Isto tako, neće vas ubiti pas – ubit će vas osoba koja ga odgaja.
S druge strane, nezgode se uvijek događaju. Pri velikim vrućinama, nervozni smo. Psi također. Ako smo gladni i žedni, nervozni smo. Psi također. Ako smo bolesni ili ranjeni, nervozni smo. Psi također. Ako smo pretučeni i zlostavljani, nervozni smo. Isto vrijedi i za pse.
Zato bi vlasnik trebao biti tu, da šansu za nesretni slučaj svede na minimum.
Ljudima se priznaje ubojstvo na mah; životinju nitko ne brani kad isprovocirana zareži ili ugrize. Ne, to treba zatući! Kad se dogodi nezgoda, ljudima se sudi za ubojstvo iz nehaja. Životinja, koja ne zna što je to dužna pažnja, ne može nesretnim spletom okolnosti nekome naškoditi. To je sigurno lud pas! MOLIM?!
Nije mi namjera braniti vlasnike pasa do iznemoglosti. Ne mogu dopustiti ni da se po vlasnicima pasa pljuje do iznemoglosti.
Hajdemo se pozabaviti nekim osnovnim stvarima kod držanja pasa.
Odgoj i socijalizacija pasa... Potrudite se da vam pas bude prijateljski nastrojen prema okolini. Naučite ga da se ne zaletava u ljude i da ne skače po prolaznicima. Ako ne možete sami, potražite pomoć ili se upišite u školu.
Vođenje pasa na uzici... Kad vodite dijete gradom, držite li ga za ruku? Isto je i sa psima. Treba ih voditi na lajni. Ne zato što su zločesti. Ponajprije za njihovu vlastitu sigurnost. Da ne odu pod auto ili tramvaj. U cijelom onom moru nogu da ostanu pribrani i blizu vlasnika, da se ne uplaše kad netko projuri kraj njih ili slučajno ih nagazi. Da ih neka budala ne pukne nogom. Vjerujte, koliko god osoba bila neprilagođena, rjeđe će se usuditi nešto napraviti životinji ni krivoj ni dužnoj ako je vlasnik na drugom kraju uzice. A ako se to i dogodi, barem drugu stranu ostavljate bez argumenata.
Isko tako, ima ljudi koji se boje pasa. Poštujte to.
Brnjice... Da, za pse koji su pokazali da grizu ili jedu svakakvo smeće po vani.
Brnjice i uzice... Da, za gore spomenute pse koji šeću blizu ljudima. Ali za sve ostale? Zašto?! Preventive radi?! Nemojte biti smiješni... Onda bi cijeli svijet trebao hodati u lisičnama. Za svaki slučaj. Jer jučer je baš bilo na desetine tisuća ubojstava na svijetu pa da se ne ponovi.
Generalizacija je najgora zamka u koju možete upasti. Na stotinu pasa dođe njih troje koji su nekog ugrizli i sad su svi ubojice koji samo čekaju priliku da naprave masakr?!
Puštanje pasa... Na milijunski grad dolazi manje od deset mjesta gdje se, po pravilnicima, mogu puštati psi. Ja sam jedina kojoj se to čini kao premalo?! Svaki kvart ima nekoliko livada i nekoliko parkova. Kod nas ima valjda petnaest livada. Nisam za miješanje pasa i djece, za to sam da svaka od dvije navedene grupe ima svoje mjesto za igru. Čisto zato da ne bude gluposti. Da se djeca mirno loptaju i da se psi nesmetano ganjaju. Ali od petnaest livada u mom kvartu niti jedna ne može biti samo pasja! Ma o čemu mi pričamo?! Dajte nam tri-četiri livade i vidjet ćete, nitko više neće dovoditi pse tamo gdje klinci igraju nogomet ili u dječji park.
Što se puštanja pasa tiče, fantastične su reakcije okoline. U mom kvartu živi obitelj koja ima staforda. Pas je dominantan, ne dolazi na svaki poziv, ne zaustavlja se svaki put kad mu se kaže, raspoložen je za tuču. Puštaju ga bez lajne, bez brnjice. Na moju zamolbu da ga sveže ili da mu nabavi brnju, gazdarica mi je bezobrazno odbrusila da će ona „furat svog staforda kak ona hoće“. I NITKO NE REAGIRA! NITKO IM NIKAD NIŠTA NIJE REKAO! Dok je, npr. čovjek koji ima dobermana nježnijeg od tratinčice non stop na dnevnom redu lokalnih prigovarača. Iako svog psa među ljudima uvijek vodi na uzici.
TKO JE TU IZGUBIO KOMPAS?! Lakše je urlati na nas koji smo pristojni i tihi, nego truoblemakeru reći što ga ide. Pitam vas: gdje su sada nadležni? Zašto ta žena ne plati kaznu? Zašto se svi pravite gljive kad vidite što radi? A urlate na klinku koja je pustila svog maltezera i igra se s njim pred zgradom? Zašto nitko ne nagazi bullyja?
Saga sa stafordom i dalje traje. Svi čekaju da meni pukne film i da napravim nešto. A bogme i budem. Zvat ću policiju sljedeći put kad nam se približi i odbije svezati psa.
Ako taj staford, ne daj Bože, ikad napadne bilo kojeg od mojih pasa, neću odgovarati za svoje postupke. Napravit ću što god treba da izvučem svog psa. ŠTO GOD.
NIKAD NE OSTAVLJAJTE SVOJE LJUBIMCE BEZ NADZORA!
Skupljanje izmeta... Molim vas, koliko je teško sagnuti se i u vrećicu pokupiti taj drek? Nije li vam gore kad psu morate doma prati šape ili, ako to ne radite, sjetite se kamo se sve to u što je stao vaš pas raznosi po kući? A pranje cipela kad ugazite u minu?
Nadležima samo par riječi: ne čini li vam se apsurdnim da ima dijelova grada gdje morate hodati deset minuta do prvog koša? Postavite koševe svakih sto metara i oduzeli ste svima ispriku. I naplaćujte kazne. Ne samo za ostavljanje pasjeg dreka iza sebe. Naplaćujte kazne za bacanje papira, žvaki, opušaka, maramica i sl. Pogledajte samo na primjeru nekih država kako se situacija drastično popravila kad su naplatiti tisućinjak vrlo visokih kazni.
Kupanje pasa u moru, jezeru... Trebali biste izbjegavati kupanje pasa među ljudima. Opet, nitko ne implicira da su psi zločesti. Ako želite, neka se kupa s vama i s onima koji se žele igrati s njim, ali ne tjerajte ga u gužvu na javnu plažu. To je prestresno. I nije u redu da se trese po ljudima i briše im se o ručnike.
Svima onima kojima je kupanje sa životinjom fuj: želim vam reći da je većina pasa, a osobito oni koje su ljudi doveli sa sobom na ljetovanje, vrlo čisti. Čišći od pojedinaca koji su tri ručnika od vas. Koliko god ovo grozno zvučalo, istina je. Pitajte svog doktora kakvi mu ljudi dolaze u ordinaciju. A onda pitajte veterinara kakve mu životinje dolaze u ambulantu.
Nekoliko stvari o odgoju nas ljudi:
Prvo i osnovno: NE DIRAJTE NEPOZNATOG PSA. Koliko mi se god učinio sladak, nikad neću dirati psa ako vlasnika nema u blizini. Ako mi se vlasnik učini okay, pitat ću smijem li podragati psa.
UČITE DJECU DA SE NE BOJE PASA. Psi nisu neprijatelji. Defaultna postavka psa nije napadanje čovjeka. Ako se zaleti prema djetetu s loptom, ne ide ga ugristi. Daleko od toga da je situacija ugodna, ali objasnite djetetu da je pas krenuo po loptu. Zna se da su tuđe igračke uvijek bolje...
Ako naiđe pas kojeg se jako boje, naučite ih neka mirno prođu kraj njega, bez trčanja, bez vrištanja.
UČITE DJECU DA PSI NISU IGRAČKE. Plus gore spomenuto, ključno u upoznavanju djeteta sa životinjom. Pas je živo biće koje osjeća cijeli spektar emocija: ljubav, strah, bol...
Naučite dijete da psa treba voljeti i da se s njim teba ophoditi nježno. (Tako bismo se u biti trebali ophoditi sa svima, zar ne?) Na psa se ne smije zaletavati, ne smije ga se tući, čupati, gurati mu prste u oči i u grlo, gađati ga loptom, kamenjem, naguravati ga naokolo...
UČITE DJECU DA NE PROVOCIRAJU PSE. Provokacija su sastavni dio svakodnevne komunikacije, poznato je; učinite uslugu svom djetetu, naučite ga odmah da takve stvari ne završavaju dobro.
NE STRAŠITE DJECU PSIMA. Idu nedavno dvije gospođe s djetetom i pokušavaju ga nahraniti bananom. Mali nije bio raspoložen i veli njemu baka: „Ako sad ne pojedeš, ovaj pas će te ugristi!“ I to može jednog dana imati happy end?!
DAJTE DJECI PRILIKU DA UPOZNA PSA. Promotrite pse i njihove vlasnike u svojoj okolini. Nađite nekoga tko vam se čini u redu i upitajte ga bi li vaše dijete smjelo podragati psa. Izaberite psa kojeg ste već vidjeli s djecom. Stanite kraj djeteta, pažljivo pratite što se događa i pokažite djetetu kako da dira psa.
Možda mislite da je vašem djetetu sasvim dobro u životu bez životinja. Razmislite dvaput i raspitajte se kako životinje, posebno psi, djeluju na djecu. Saznajte kako psi pomažu djeci s različitim teškoćama u razvoju. Vidjet ćete da cijela ova priča nije bez veze.
NE OSTAVLJAJTE DJECU BEZ NADZORA. Nikada. Sa psima u blizini ili bez njih, djeca ne mogu ostajati sama.
NE BUDITE AGRESIVNI PREMA PSIMA. Najveći broj pasa na umu nema nikakve loše namjere. Naravno da nije na vama da se bavite pogađanjem psećih misli, no ne morate odmah napraviti najgoru stvar. Ne vičite na psa, ne gađajte ga, ne cipelarite ga. Prođite kraj njega. Ako niste sigurni što učiniti, uputite mu koju riječ lijepim tonom. Nevjerojatno je koliko to puno znači; time razbijate strah u životinje i više ne predstavljate opasnost. A time niti životinja vama.
Napuštenih pasa je puno i njihova glavna preokupacija jest preživjeti na cesti. Preživljavanje ne podrazumijeva jedenje male djece i sumanuto napadanje svega što se kreće. Kad vam se napuštena životinja približi, gladna je i žedna, željna maženja i pripadanja. Zato nema potrebe da počnete paničariti.
UKLJUČITE SE DOGAĐAJE U SVOJOJ OKOLINI. Ne dozvolite loše postupanje prema životinjama. Nemojte okretati glavu na drugu stranu kad vidite da netko batina svog psa, ne žmirite pred djecom koja kopaju oči i na kolcu roštiljaju žive mačiće.
Nemojte stajati sa strane kad vidite da netko ne zna što radi. Ne solite pamet, ali ukažite na pogrešku i ponudite savjet ili pomoć. Najbolji je primjer nedavna smrt malog Kristijana.
Susjedima koji su gledali kako dvogodišnji Kristijan svog starog psa gađa igračkama, čupa za uši i dlaku, gazi ga i na kraju vuče za ranjene genitalije – ZAŠTO SE POBOGU NISTE UMIJEŠALI?! Zašto niste ušli u dvorište i spriječili dijete da malterira psa? Glavno da ste to sve vidjeli i ispričali novinarima. Spavate li noću, znajući da vas je toliko malo dijelilo od spašavanja jednog dvogodišnjeg života?
|